23.2.09

Milion dolara

Milion dolara! Kako to mnogo zvuči. A tek nekoliko miliona dolara?! O milijardi da i ne pričam.
Ma nema veze ovo sa Miladinom Kovačevićem za kojeg je naša država namerna da isplati milion dolara odšete što je prebio nekog Amera i onda uteko, a Hilari se bacila u poteru za njim tj nabrusila se da se narečenom sudi u Americi jer to je jedina zemlja na svetu gde se sudi "ni po babu ni po stričevima". E sad, ako taj babo ili stric ima višak dolara može malo ta pravda da se relativizuje čak i tamo jer, kako nas uče filozofi pa i g. Einstein lično, sve je relativno. Ma znate već o čemu pričam. Znate! Dobro. Dakle, ne pričam o tom milionu dolara. Pričam o milion dolara "an general".
Razmišljam, ima tome već neko vreme, o tome kako neki ljudi mogu i umeju da zarade milion ili, pak, nekoliko miliona dolara godišnje, mesečno, dnevno, po jednoj ili više transakcija - svejedno. A ja ne mogu. Ne umem. Nije da nisam pokušavao, ali valjda, ne vredim toliko. Ta osobina, da ne mogu, ne umem ili vredim svrstava me među 99% svetske populacije koji taj iznos ne mogu da zarade ni u igri Monopol.
Neophrvan ljubomorom, a ophrvan mislima o tome koliko je to pošteno da neki imaju jako mnogo, a drugi jako malo iako i jedni drugi daju svoj maksimum - došao sam do svoje teorije. Teorija se svodi na vrlo prost princip po kojem NIKO ne bi moga da zaradi više od milion dolara godišnje. Odnosno, mogao bi da bude plaćen ali bi se sve preko preko toga oporezovalo sa 100% ili bi dotični milioner mogao sam da odluči za šta će da opredeli "višak".

Još jednom da napomenem da iz mene ne govori ljubomora. Nemam ja taj osećaj prema ljudima koji zarađuju milione dolara. Kad čujem da su neki ljudi kao što su fudbaleri kalibra Beckama ili šoferi kalibra Šumahera ili spretne pametnica tipa Bill Gates ili Mark Zuckeberg zaradili toliko i toliko milona ja to ne nekako ne pojmim. Suviše mi je to apstraktno.
Ja sam ubeđen da godišnja zarada od milion dolara može da podmiri ama baš sve potrebe jednog čoveka i sve preko toga stvarno je višak. Realno, iznos od 100.000 dolara godišnje je dovoljan da čovek zadovolji sve svoje potrebe bez obzira gde živi na kugli zemaljskoj. Prema tome ako bismo maksimalnu zaradu ograničili na 1 milion još uvek ostaje dovoljno prostora da se napravi diferencijacija na deset puta sposobnije i zaslužnije.
Strah da bi smo ograničavanjem zarade ubili kreativnost i motiv za rad sasvim je nepotreban. I znatno manji iznosi su ljudima dovoljan motiv. Ako se radi o sujeti i medjusobnom vrednovanju da ne kažem takmičenju među izuzetno sposobnim ljudima ostalo bi dovoljno prostora i za to. Recimo, na primer, hoćemo vrednosno da izrazimo razliku između Ronalda i Ronaldinja. Nema problema! Recimo za Ronalda će neko da plati 25 miliona dolara a za Ronaldinja 20 miliona. To će svi mediji da objave uz napomenu da će Ronaldo svojih 24 milona "viška" da prosledi Institutu za borbu protiv raka, a Ronaldinjo svojih 19 miliona prosleđuje Agenciji za ispitivanje svemira. Na primer.
Mislite da bi ovakav sistem bio nepravedan?

17.2.09

Photoshop je čudo

Jedan od mojih malobrojnih hobija je i pravljenje veb prezentacija. Kao što je poznato veb stranica mora pored teksta da ima i fotografije jer i dalje važi ona izreka da jedna fotografija vredi više od hiljadu reči. Naravno, "sirove" fotografije ne možemo, nikako, stavljati na sajt jer su obično nabudžene sa milionima kilobajta i sajt bi se otvarao +/- beskonačno, zavisno od brzine konekcije. Dakle fotke moraju obavezno da se obrade i to ne samo po pitanju veličine već i kvaliteta. Taj posao je najbolje uraditi s nekim programom za obradu fotografija kao što je npr. Photoshop kojeg i ja koristim.
U dokolici između pravljenja veb prezentacija i normalnog posla malo eksperimentišem sa Photoshopom i pravim "umetničke" fotografije pa rekoh da nakačim nekoliko radova i na ovaj blog. Neka stoji.

One of the few hobbies I have is web design. As it is well known there's no web design without photos. Of course "raw" photos are not suitable for the web sites. Tons of megabytes makes them too "heavy" and photos need to be processed in adequate program like Photoshop, which I use. Sometimes I play with photos in Photoshop and here are the results.


My Guitar

The Moonshiner

The Mist

Kukla

Haos

The Green

Spray me

The Disco Ball
The Magica Ball

7.2.09

Kupujmo domaće

Pre nekoliko godina imali smo akciju "Kupujmo domaće". Sećate se? Želja je bila da se na taj način dâ podrška domaćoj, posrnuloj i ispoštenoj, privredi. Naravno, inicijatori akcije su ubrzo bili ispljuvani jer su kritičari, zadojeni idejom neoliberalnog kapitalizma, tvrdili da se to u današnjem svetu ne radi i da je to anahrono.
Ali ne lezi vraže! Evo ga! Predsednik ekonomski najjače države na svetu dolazi na sličnu ideju. Istina, pritisnut kritikama ostalih velesila bio je primoran da brzo povuče odluku ali bez sumnje to će biti njihova (Američka) nezvanična ekonomska politika u godinama pred nama.
I ne samo njihova. Pre neki dan je i francuski predsednik Nikola Sarkozi poručio domaćim proizvođačima automobila da svoje pogone drže u Francuskoj, a ne u zemljama poput Češke. Zar to nije eklatantan primer protekcionističke politike?
Slične akcije na snazi su i u Hrvatskoj i BiH a i šire. Dakle protekcionizam se vraća na scenu.
A, ustvari, danas je teško napraviti zatvorenu ekonomiju jer skoro nijedna grana privrede nijedne zemlje ne može da se zadovolji isključivo domaćim resursima. Nešto drugo se dešava, a o tome sam i ranije ovde pisao. Radi se, naime, o tome da se na mala vrata uvodi novi sistem - neosocijalizam. Socijalizam sličan onome koji smo imali od kraja II sv. rata pa do pada berlinskog zida u državama iza tzv. "gvozdene zavese".

Naravno, niko to neće glasno da kaže, ali to se dešava. Države sve više nastoje da postanu odlučujući faktor u vođenju privrede svoje zemlje pa im je ova (veštački izazvana) globalna finansijska kriza dobro došla da pod plaštom pomoći industrijskim gigantima i bankama kupe većinu deonica i da ih na taj način podržave.
Jasno je ko dan da se sve kreće u tom smeru ali se traže razno razni pleonazmi za opisivanje te novonastajuće doktrine.
Da se razumemo, nemam ništa protiv socijalizma. To je u principu dobar sistem. Naravno, ima svoje nedostatke kao i svaki drugi ekonomski model. Po svom političkom ubeđenju ja sam socijaldemokrata i verujem da je socijalizam, ipak, najpravičniji sistem od svih mogućih sa određenim modifikacijama u odnosu na ono što smo do sada imali u praksi.
Šta ja vidim kao rešenje?
Sad ću da kažem nešto još skaradnije: rešenje je u samoupravljanju! Da, da! Samoupravljanje ali ne ono koje smo mi imali u SFRJ već poprilično izmenjeno. Toliko izmenjeno da bi od celog sistema ostalo samo ime.

Za početak celokupna državna imovina bi trebala da bude podeljena, u vidu akcija, svim punoletnim građanima određene države. Tako bi smo svi postali podjednaki vlasnici svega u državi. To je, po meni, pošteno rešenje problema vlasništva - za početak.
Sad ostaje problem načina upravljanja i uvećanja te imovine. Generalna ideja je da se to vrši kao i u svakom drugom deoničarskom društvu preko Upravnog odbora i Skupštine akcionara. Tako bi smo povećali direktnu zainteresovanost građana za rad i prosperitet države i odgovornost onih koje smo zadužili da rukovode. Istovremeno, podelom dividendi postižemo da građani učestvuju u raspodeli ukupnog državnog profita koji stvaruju i državne i privatne firme i onemogućili bismo enormna bogaćanje pojedinaca uz ravnomerno bogaćenje svih. Naravno zavisno od rezulatata rada.
Ima tu još dosta finesa koje bih trebao detaljnije objasniti ali nije ni mesto ni vreme.
Možda neki drugi put.

4.2.09

Cela plata za vreme trudničkog


Čitam danas u "Blicu" da je Ministarstvo zdravlja predložilo da se svim zaposlenim ženama koje održavaju trudnoću od sledeće godine isplaćuju plate u punom iznosu.
Takvih žena je prošle godine bilo 24.000 od ukupno 75.000 porođaja.
Moje pitanje vladi ove zemlje, koja je svesna "bele kuge" koja hara našom zemljom, glasi: Šta je sa preostalih 51.000 porodilja? Šta ćemo sa ženama koje postanu majke a nisu nigde u radnom odnosu?
Ko će da brine o njima? Šta one dobijaju od države za svoj doprinos smanjenju "bele kuge"? Zašto pravimo razliku među ženama/majkama? Najmanje što bi smo mogli da učinimo za njih je da im se, u trenutku kad dođu u godine kada se steknu uslovi za starosnu penziju, dodeli neka minimalna penzija!
Pokažimo, ne samo deklarativno, da stvarno želimo i da nam je stalo do toga da nam se rađa što više dece. Pokažimo poštovanje prema svim našim ženama i tom svetom činu donošenja na svet novog života!

Ima jedan svetli primer, a gde drugde nego u Jagodini, gde nezapolene trudnice dobijaju od opštine 10.000 dinara. Nije mnogo ali je od srca (nije pod moranje) i što je još važnije, makar simbolično, pokazuje da cene sve naše buduće majke!